MIRIS
Fotografija sa interneta
Kad me napolju dočeka lep i sunčan dan, posle uporne kiše, imam želju za stihom. Mrzi me tada da pišem prozu. Ne umem da objasnim zašto je to tako, ali eto, nešto u meni tada peva. Kada to nešto peva, i samo ja mu čujem glas, javi se ta neobjašnjiva želja, da tom glasu podarim stihove. Evo kako sam te stihove pretočila u pesmu, u mirise, u jednu sveću, koja je još sinoć dogorela, a to me je asociralo na nešto, što opet ne umem da prepričam, ali tu je, šunja se, tera me, grize me,
Opija me
Ubija
me
Tera
me na
Još
Miris voska
Izgorele
sveće
Cediio
si ga
Po
meni
Kapalo
je
A
nije bolelo
Boli
tvoj
Prezir
Tvoja
Pohota
Moja
zaboravljena
Izbledela
Lepota
Boli
Tvoj
miris
Koji
trune
U
meni
Koji
pokušavam
Da zadržim
Ne
ide
Nestaje
Gubim
Tebe
gubim
Sebe
jesam
Odavno
Dok
se sveća
Gasila
Dok
sam pogledom
Molila za pomoć
Dok
je moj krik
Gutala
noć
I
miris
Opojni miris
Voska
Nakapan
Po
mom telu
Po
ožiljcima
Koji
nisu zarasli
Koji
su samo nekad
Mirisali
Na
tebe
Na mene
Na
spas
Umrli
smo
Ostao
je samo
Misris
Da
nas podseća
Kako
smo
Postojali
I
ugasili se
Sa
dogorelom svećom
Sa
mirisom
Voska
Isceđenog
Po mom
telu
Bolom
izmučenom.
Коментари
Постави коментар