NAŠA STVARNOST
Fotografija sa interneta
Uporno pokušavam da sebe ubedim, kako nije
sve tako crno. Pokušavam ružne stvari da pretvorim u lepe, da zagrebem po
površini (ne)kulture, da bi bar malo isplivalo nečeg pravog. Moram priznati, da
sve više mislim, kako mi je trud uzaludan, kako uzaludno umačem četku u kantu
sa crvenom, najcrvenijom, purpurnom bojom, i pokušavam da dodam ovom svetu, bar
malo boje. Nikako ne ide. Kako ja povučem veselu štraftu, boja, ta purpurna,
vesela, krene da se sliva i oteče, kao reka u neki bezdan, ostade samo trag, na
crnom zidu stvarnosti.
Dosta sam obigravala, kao kiša oko
Kragujevca, što kaže mudri narod, ali ko pita narod, pogotovo taj procenat
mudrih, niko, ama baš niko na za šta ne pita. Krenem pre neki dan na jedan
kulturni događaj u Pančevo. Veselim se, jer nisam nikad bila u Pančevu, pa eto
malo da ga obiđem i čujem nešto pametno.
Imam dogovor sa prijateljima, da me sačekaju
kod pančevačkog mosta, pa da nastavimo zajedno. Pošto već mesecima, nije nikako
sigurno, ako smo ušli u neki gradski prevoz, da ćemo stići baš tamo gde smo
krenuli, ili ćemo se voziti okolo naokolo, tako da bismo pre stigli od Beograda
do Zagreba, nego, od nekog dela Beograda, u neki drugi deo.
Dolazi iznenađujuće brzo autobus, koji
čekam. Mislila sam da će čekanje biti duže, pa srećna zbog toga što sam se
prevarila u proceni ulazim u autobus, na liniji 25, koji ide prema Karaburmi.
Ranije je dok nisu raskopali pola njegove trase, pa jednu polovinu zakopali, a
drugu otkopali, išao meni poznatom trasom. Sada je ta trasa promenjena. Ne znam
kuda sada vozi, ali sam načula, da prolazi putem, gde treba da presednem u
drugi autobus, da bi došla do svog cilja. Pitam ljubazno šofera, ko velim,
čovek vozi autobus, pa valjda zna da mi kaže, kuda ide. Ipak varam se, u zemlji
Srbiji, ni na šta ne možeš da se osloniš, tako ni na odgovor šofera autobusa,
kad ga upitaš:
- - Oprostite, molim vas – pokušavam
da mu postavim pitanje kroz staklenu kabinu u kojoj sedi – da li prolazite
pored Ustanove kulture Vlado Divljan?
- - Nemam ja pojma gde je to –
odbrusi vozač, ne pogledavši me.
- - Kako molim, pa vozite autobus,
zar ne znate, kuda prolazite?
- - Šta bre mene boli kurac gde ćeš
ti, što se nisi informisala pre ulaska, životinjo jedna nekulturna!
Osetih u tom trenutku pritisak na leđa, jer
sam se ja okrenula, ne želeći da ulazim u bilo kakvu priču, sa čovekom, koji
nije zaslužio ni da vozi kontejner kamion, a ne putnike. Ni smeće ne zaslužuje,
da ga neko takav vozi. Elem, osećam kako me gura vratima svoje kabine, jer je u
međuvremenu zaustavio autobus, ne znam, možda je hteo da me bije,da mi i tom „vaspitnom“
merom pokaže, kako ja nisam kulturna. Naslonih se jače na vrata kabine, valjda
instinktivno. Možda nisam trebala, možda sam trebala da ga pustim da izađe, da
vidim dokle je sebi dao ovlaštenje u komunikaciji sa putnicima. Ne želim da ga
opisujem, spoljašnji izgled ni odevanje, nikad mi nisu presudni u proceni
ljudi, ali ovaj je baš izgledao u flekavoj majici, tetoviranih nadlaktica, kao
da je upravo pušten iz Padinjaka, pošto je iskopao stotinjak kilograma
krompira, a pokazalo se, da je trebao još da kopa. Možda čak do kraja života,
jer za bolje nije.
Na moju sreću, brzo je odustao od mene,
vratio se na svoje mesto, i krenuo da nas vozi, kao da je u rodu sa Niki
Laudom. Možda mu nije bilo zanimljivo da se dalje bavi sa mnom, jer sam sve
vreme ćutala. Možda je tražio više adrenalina, možda sam i ostale putnike
razočarala, što se nisam upustila u okršaj sa šoferčinom. To je pravi izraz za
njega. Moj otac, kad god je hteo nekog da spusti na zemlju, govorio bi mu, da
se ponaša kao šoferčina. Šofer, vozač, to je časno zanimanje, a šoferčina je
karakterna osobina nekulturnih ljudi, ma čime se bavili. Ovaj je baš od te
fele, valjda zato i nije znao da mi kaže, gde se nalazi Ustanova kulture Vlado
Dvljan.
E draga moja, kako je sve ovo tuzno cuti, a kamo li doziveti...olos bahati na svakom koraku i potpuno ti verujem, da ti uvek vedra, nasmejana u svemu pokusavas da prepoznas dobrotu u ljudima, ali ne vredi...pritisla bagra...Bolje je da si pitala nekog pristojnog putnika, nego volinu koja nije ni za njivu, a kamo li za vozaca gradskog prevoza u prestonici😈
ОдговориИзбришиNe želim ni pod razno da pustim, da me bagra pritiska, branim se svojim pisanjem i okretanjem na šalu, a nemoj ni ti da mi budeš više depresivna, sve treba okrenuti na vedru stranu, veruj da pomaže. U trenutku misliš da je sve propalo, a onda staviš malo karmina, rumenila i u nove pobede, svet je ipak lep, sa šoferčinama i bez njih, oni su samo korov, kao onaj među plodovima, stalno mora da s ečupa, a on opet raste, ali ubiramo i plodove <3
ИзбришиSamo jos malo vremena mi treba...padnem, pa se dignem i potpuno si u pravu, samo malo dunem u kutijicu i druga ja😉tebi posebno zahvalna, sto si do sada, nebrojeno puta toliko divnih, ohrabrujucih saveta uputila❤divna moja druskice❤
ИзбришиI ne znam, mozda i nije mesto za ovo na blogu, ali necete mi vi blogeri zameriti, po tom pitanju sam neiskusna,😉❤
Избриши