Fotografija Bojana Boka Durman
– Ubila sam.
– Gospođice, igrate se mojim strpljenjem, izvinjenje ovaj
put neće upaliti.
– Zbog toga se neću izvinjavati, zbog toga sam ovde, to je
istina. Ubila sam Danila Petrovića.
– Kog Danila Petrovića, onog...
– Da onog, poznatog, najpoznatijeg među vaterpolistima.
Imate li neku prostoriju, ili ću ovde na ulici pričati o detaljima
ubistva!?
– Sačekajte, pozvaću ja ipak inspektora...
– Pa bilo bi dobro, ne želim Vama da se ispovedam.
– Ovo nije crkva, ovde baratamo samo činjenicama.
– Dobro, ali te činjenice neću pričati bilo kome, zovite
tog inspektora!
Čula sam kako nekome govori, da pozove inspektora
Marića. Počela sam da cupkam, želela sam da se taj Marić
pojavi što je brže moguće i da se sve završi još brže. Poslušno
sam sela na drvenu klupu koju mi je brkati policajac pokazao.
Gledala sam u fi lmovima, kako u stanicama uvek ima nekih
zanimljivih likova sumnjivog morala. Nasmešila sam se svojim
„pametnim „ mislima, kakvi bi inače bili likovi u ovo doba u
policijskoj stanici. Klupa je ipak bila prazna, kao da je samo
mene čekala. Možda još nije bilo vreme, možda je za njih još
rano, bilo je tek devet uveče.
Meni se ipak činilo da sam pre sto godina otišla do Danila
da se dogovorimo oko nekih detalja. Bolje bi bilo da sam nogu
slomila kad sam krenula. Nogu nisam slomila, ali sam videla
12
Mariju kako izlazi iz njegove zgrade. Otišla je od kuće par sati
pre mene, rekla je da ide kod prijateljice na kafu. Opet mi je
postalo hladno i mučno. Kada bih bar mogla da se ne sećam
ničega. Pomislih kako bi bilo jako humano, kada bi mi neki
lekar ovog trenutka napravio lobotomiju. Bilo bi humano, da
humanije ne može, jer ako mogu da rade zatezanje lica, botokse
i ostala sranja, zašto ne i lobotomiju.
Naslonila sam glavu na hladni zid. Bio je ofarban sivom
masnom farbom, to ga je činilo još hladnijim. Zašto ovakva
mesta moraju biti tako ružna. Možda bi bilo bolje da ih
ofarbaju u neke vesele boje, tada bih se sigurno bolje osećala.
Zatvorila sam oči, nažalost ovde nikoga nije bilo briga kako se
ja osećam. Čula sam korake. To bi mogao biti inspektor, ali nije.
Bila je tetkica. Vukla je umorno svoje noge u izlizanim teget
borosanama. Lastiš na njenim isto tako izlizanim i ispranim
belim čarapicama bio je vidno ispucao, cvetići po njima tek
su se nazirali. Umesto da vodim svoju brigu, ja sam se u tom
trenutku pitala, zašto je ta žena sebe dovela u takvo stanje.
Zanimalo me je koga ima kod kuće, da li je neko čeka i ko
može da čeka ovakvu spodobu. Kosa neofarbana vekovima,
izgorela od kiseline i trajne. Jedino lepo na njoj bile su njene
krupne oči boje badema, to nije mogla ničim da unakazi, one
su bile očuvane i zabrinuto su me posmatrale. Videla sam u tim
umornim očima brižan pogled, pun sažaljenja i prezira u isto
vreme. Htela je verovatno da me pita, šta je to što me je dovelo
na tu klupu. Nije ništa progovorila, ali mi je sigurno želela
reći kako ipak ne ličim na one na koje je navikla ovde da viđa.
Onda se ipak oglasila, nije izdržala, u jedno sam bila sigurna
nije bila radoznala, žalila me je.
13
– Čekaš nekoga dete?
– Čekam inspektora Marića.
Nije mi smetalo što mi se obraćala tako prisno. Bilo je
nečeg toplog. Izgled više nije bio važan. Ovu ženu je sigurno
neko čekao kod kuće, ta kuća je bila topla, bila sam sigurna u
to. Obratila mi se „majčinski” sa „dete”. Moja majka nije nikada
uradila ništa slično. Poželela sam da sedne pored mene, da je
zagrlim, da joj stavim glavu u krilo.
Poželela sam da me miluju te hrapave ruke, pune žuljeva,
da osetim miris majke. Marija je mirisala na skupe parfeme, ali
na majku i džem od kajsija nikada.
– Evo ga, to ti je inspektor Marić, dobar ti je on, nemoj
da se plašiš, srećno.
Žena se udaljavala. Bila je sve manja. Nisam želela da
ode, ovih par rečenica koje mi je uputila, bile su melem za moju
dušu. Htela sam da vičem za njom, da joj kažem da stane, da me
ne ostavlja. Plašila sam se, ali ona mi je rekla da se ne plašim.
Brinula se za mene, a sada mi je to bilo najpotrebnije, da se
neko brine za mene, pa makar to bila i nepoznata tetkica.
Inspektor Marić se približavao polako. Kad se konačno
zaustavio ispred mene ustala sam. Bilo mi je odjednom važno
da ostavim utisak lepo vaspitane devojke. Umesto „dobro veče”,
izgovorila sam nešto što ni on a ni ja nismo očekivali.
– Kako se zove?
– Ko?
14
Gledao me je začuđeno i ponovio pitanje pogledom.
Pokušala sam i ja pogledom da mu odgovorim, gledajući
u pravcu u kom je otišla tetkica. Nije razumeo, ili nije hteo
da se potrudi, verovatno ga je mrzelo da nemuštim jezikom
komunicira sa nekom devojkom, koja je došla da mu pokvari
naizgled mirnu noć.
– Žena koja je upravo otišla, prošla je pored Vas, tetkica.
– Misliš na Smiljku? Vikala je sigurno i psovala, ali ne
brini, uvek je takva, inače nije loša, samo je ljuta na one koji
uzalud troše mladost.
– Lepo rečeno, pa valjda ima pravo, na takve se i treba
ljutiti. Na mene nije vikala, bila je blaga.
– Možda joj se sviđaš, a možda si došla nekog da prijaviš,
a ona takve pozdravlja, voli savesne građane.
– Došla sam inspektore da se prijavim, ali molim Vas, kao
Boga, idemo na neko drugo mesto.
Nije me više ništa pitao. Prestala je i priča o Smiljki, a ja
sam se osećala nekako sigurnije sada kada sam znala njeno ime..
Krenuo je, ja sam krenula za njim. Odjednom sam želela da je
sve gotovo ili da što kraće traje, da završi što pre, da me odvede
iz ovog hodnika. Ćelija sa rešetkama, kako sam zamišljala zatvor
bila mi je sada jedini spas. Bilo mi je važno da što pre ostanem
sama sa svojom tugom. Došla sam da se predam, ali više nisam
imala želju da pričam o onome šta se dogodilo. Mislila sam
kako će biti dovoljno da samo kažem kako sam nekoga ubila.
Sve ostalo mi je izgledalo nebitno, šta, kako, zašto, gde, ko, to
bih mogla da preskočim, to je bilo bitno samo novinarima.
Policiju to nije trebalo da zanima. Znala sam da su moje
15
misli bile obične budalaštine, pa naravno da i njih zanimaju
činjenice i detalji. Pomislih kako bih za priču poput moje, samo
dan ranije bila spremna da poginem, ali sada sam razumela i
one koji su svoje priče ljubomorno čuvali i krili kao zmija noge.
Igra mačke i miša postala mi je dostupnija. Odlučila sam da
ću od sada pa nadalje ćutati. Treba da budu zadovoljni da sam
došla, ostalo ih ne treba zanimati. To je moj život i ne želim da
ga delim sa nekim inspektorom i ostatkom sveta.
Marić je hodao nogu pred nogu. Išla sam za njim ne
razmišljajući gde me vodi. Više ništa u mom životu nije bilo
bitno, samo da me što pre smeste u moju ćeliju i ostave na miru.
Bila je to moja mašta. Znala sam ja iako nikada nisam imala veze
sa policijom, da šou tek počinje. Marić se povremeno okretao,
da se uveri da sam tu. Nekom drugom prilikom ludela bih zbog
njegovog nepoverenja. Sada mi je bilo svejedno, uostalom čovek
je radio svoj posao, vezano za moj posao, koji sam obavila.
Najzad je Marić stao ispred jednih vrata. Odahnula sam,
jer je to valjda značilo da smo stigli. Konačno ću sedeti u nekoj
prostoriji, intimnijoj od hodnika i gledati inspektora u oči.
Mislila sam da je to bio i kraj mojim mukama i neizvesnosti
koja je sve vreme lebdela u vazduhu. Nisam ni bila svesna šta
me je sve čekalo, valjda je trebalo da gledam više fi lmova tog
žanra. Pomislila sam na kratko kako niko ne zna gde sam, ali
to nikoga nije ni zanimalo. Jedina koja je sigurna sam već digla
frku, bila je moja urednica. Nije nju toliko zanimalo gda sam
ja, već je žedno čekala nove sočne vesti koje će puniti strane
novina za koje sam radila. Jedno je bilo sigurno, sočniju vest nije
mogla dobiti od ove koju ću joj ja servirati. Morala je samo malo
da se strpi. Trebala sam večeras da se nađem s njom. Pripremala
je novi projekat, u koji je želela da uključi sve mlade novinare
iz redakcije, ali eto ja sam se svojski potrudila da joj ponudim
16
nešto zanimljivije. Možda jednoga dana dobijem i Pulicera.
Malo me je ipak grizla savest, zašto nisam ipak sačuvala mobilni
da joj se javim. Možda ovako zbog moje nepromišljenosti neke
druge novine objave vest. Već sam videla naslovne strane sa
tekstom.
„Ubijen poznati sportista, zlatni dečak, vaterpolista
„Crvene zvezde” Danilo Petrović. Sportista je pronađen mrtav
u svom stanu... Ubistvo iz strasti, ili obračun...”
Znala sam da će vest biti objavljena na milion načina. Sve
je zavisilo od ozbiljnosti novina, koje će je objaviti. Oni „žuti”
će verovatno vest koja bi trebala biti tragična, nakititi raznim
izmišljotinama i gadarijama. Nisam se ljutila, svi će oni samo
raditi svoj posao. Moje je bilo da ćutim, njihovo da pišu, ali od
mene neće saznati ništa. Možda, ipak ekskluzivno za svoj list
napišem priču, direktno iz ćelije u štampu, u nastavcima. Već
sam videla kako dokone domaćice čekaju da se otvore kiosci,
kako bi iz prve ruke saznali zašto je ubijen zgodni vaterpolista.
Bilo je to samo jedno „možda”, koje se javilo, o tome ću misliti
sutra. Skarlet je još uvek bila moj omiljeni lik.
Marić je uključio diktafon. Pokazao mi je rukom na
oguljenu stolicu preko puta stola, za kojim se smestio u fotelju
koja je delovala mnogo udobnije. Bio je u prednosti, mogao je
da bira.
– Dakle mlada damo, da čujem!
– Šta Vas tačno zanima, rekla sam Vašem kolegi zašto
sam ovde, mislim da drugo nije bitno.
– Vaše je pravo da mislite, ali ne i da budete isključivi, ovde
to nije običaj. Puno će mi više značiti da sarađujete i zanima me
baš sve, ako nemate ništa protiv.
17
– Tu rečenicu sam čula već negde, tako su govorili Prle i
Tihi, kada bi nekog zarobili.
– Duhoviti ste, ali ni to ovde nije neki plus, da smo se
sreli na drugom mestu, Vaša duhovitiost bi me veselila. Volim
duhovite ljude. Pričajte, slušam!
– A šta tačno?
– Opet ona, pa dobro, za početak ako će Vam biti lakše,
zanima me Vaše cenjeno ime.
– Može, ime može, kao da ste mene pitali šta da me
pitate. Zovem se Marta Ilić, rođena sam 10. decembra 76. u
Beogradu na Čuburi, od oca Andrije i majke Marije, braću,
sestre, nemam...
Osetila sam potrebu da mu obrazložim. Kao mala uvek
sam patila što ih nemam. Kako sam rasla sve manje sam žalila
zbog toga. Nisam bila sebična, ali viđala sam svakakve sestre i
braću. Moja najbolja drugarica je imala dve sestre, stalno su se
svađali, sa jednom čak i ne govori više. Bila sam stoga zahvalna
majci što je zbog izgleda odustala od daljnjih trudnoća. Moja
teorija je bila da je bolje imati par iskrenih prijatelja, koje si sam
odabrao, nego nekoga koga moraš voleti iako to ne zaslužuje.
Marić kao da je pročitao moje misli.
– Možda ste u pravu, ja imam brata, ne govori sa mnom,
posvađali smo se oko neke zemlje...
– Eto, lepo Vam kažem, danas su ljudi proračunati...
– Marta, vidim čemu vodi ovaj razgovor, ali ja sam
prilično žilav, nećemo sad o međuljudskim odnosima, zbog
nečeg drugog smo ovde.
18
– Ne date se Mariću, taman sam mislila...
– Šta, da sam glupi policajac i da ćete me odvući svojom
pričom u neke druge vode, ali dobar sam plivač...
– Sviđate mi se, znate ja sam novinarka, to Vam još nisam
rekla, ako ikada...
– Šta, ako ikada, ne zamajavajte me!
– Vi se ne ljutite, mislila sam...
Odjednom sam se ugrizla za jezik, nisam tačno znala, da
li me je bilo strah da Marić ne izgubi strpljenje, pa me prepusti
nekom drugom, ili sam želela da neke stvari zadržim za sebe.
Želela sam da mu kažem, kako sam uvek želela da napišem
scenario za fi lm, neki triler. Glavni lik bi bio promućurni,
zgodni inspektor, baš takav je bio i on. To bi bio triler, tako
nešto nedostaje našoj kinematografi ji. Publici je dosadilo da
gleda fi lmove o prostim Srbima, koji jedva sastavljaju kraj s
krajem, i kojim rečenice počinju i završavaju psovkama. Ovde
sam zbog ubistva, nisam osuđivana, iz dobro situirane porodice,
visokih intelektualaca, imam pedigre. Pokušala sam iz njegovog
pogleda da zaključim o čemu razmišlja. Verovatno je i on bio
zatečen. Nije baš svaki dan bio u prilici da sedi pored ubice, kao
ja. Poželela sam da mi to otvoreno prizna, a on kao da je čitao
moje misli.
– Gledajte Marta, nisam ja ovde da bih bilo šta
priznavao...
– Mariću, bolje da ništa više ne kažete, pokvariće te mi
utisak, nemojte da naš razgovor postane patetitčno, prozaična
kombinacija, lepše je kad se malo igramo...
19
– Ovaj razgovor je služben i nikakav više.
Postajalo je sve zanimljivije, zaista sam bila fascinirana.
Nisam očekivala da ću se družiti sa zgodnim i pametnim
inspektorom, to je pojačavalo moj adrenalin. Više mi stvarno
nije bilo važno šta će da se desi, štagod se desilo biće sa stilom,
u to sam bila sigurna. Rekla sam mu nešto o sebi, možda ću mu
reći još ponešto, ali nevezano, o ubistvu ću defi nitivno ćutati.
Malo ću da ga pržim, činilo mi se da i on počinje da uživa u
ovoj igri mačke i miša. Ustao je i sipao sebi kafu iz automata.
Nisam volela tu kafu, ali sada bi mi značilo par gutljaja, u stvari
više bi mi odgovaralo par gutljaja, nečeg žešćeg.
Marić kao da je zaista čitao moje misli. Otvorio je ormarić
i izvadio fl ašu sa votkom. Konačno je iz džepa izvadio srebrnu
tabakeru i zapalio cigaretu srebrnim zippo upaljačem, u koji
su bili ugravirani inicijali MV. Izgledalo je kao da sve radi baš
onako kako bih napisala u svom scenariju. Poželela sam da
saznam ko je MV, a on kao da je i ovaj put znao šta želim
od njega.
– MV je moja majka. Poklonila mi je ovaj upaljač za
osamnaesti rođendan. Dosadilo joj je da mi govori kako pušenje
nije zdravo i eto kupila mi upaljač, jako sam bio vezan za nju,
nedostaje mi.
Odjednom sam osetila bol u stomaku. Više je to bio grč.
Pitala sam se po ko zna koji put, zašto moja Marija nije bila
majka koja će mi nedostajati. Lažem u stvari, ceo moj život ona
mi i jeste nedostajala, jer nikad nije bila uz mene. Užasavali su
me muškarci koji su bili vezani za majke, ali kod Marića mi ni
20
to nije smetalo. Kod njega je sve bilo kako treba, počela sam čak
da uživam u njegovom društvu.
Marić je zaključila sam spadao u one koji su ovaj posao
izabrali iz ljubavi, a ne da bi opanke zamenili policijskim
cipelama, na šnir, na koje će pljunuti dok ih glancaju, da bi imale
visoki sjaj. Prostorijom se širio prijatan miris kafe, pomešan s
mirisom duvana. Poželela sam da me ponudi i kafom i cigaretom,
a i votkom. Kafa iz automata više nije bila tako loša, mogla bih
u njoj uživati. Na trenutak sam čak zaboravila i gde se nalazim
i zbog čega sam tu. Prozor je bio otvoren, mirisalo je na kišu,
ali nije bilo hladno. Oni koji su napolju slobodno šetali, mogli
su da uživaju u noći odlazećeg miholjskog leta.
– Pušiš li?
– Pušim, baš sam želela da zatražim i kafu i cigaretu,
mogu li?
– Naravno, samo izvoli.
– Odakle si Mariću?
– Iz Beograda, zašto te to zanima, zar je bitno?
– Meni jeste, nekada nije, ali danas mi je muka od onih
koji pristižu svaki dan, naseljavaju se u krugu dvojke, jer to im
je najsigurnije, da se ne izgube. Čini mi se da sve manje ima
onih pravih, koji su rođeni na ovom asfaltu.
– Marta, imaš lepo ime.
– Sviđa mi se ova igrica, rečima, takve su mi najdraže, ime
sam nasledila od bake, po majci.
– Molim te da se vratimo na ono zbog čega smo ovde, žao
mi je što te nisam sreo u nekim drugim okolonostima.
– Žao je i meni, ali muškarci to često kažu, vidim da ni ti
nisi izuzetak.
NASTAVIĆE SE...


Коментари
Постави коментар